Feliks Kanic o Sokobanji

30.10.2022. 10:52 | Felix Kanic | monografija, feliks, kanic, spisi, istorija

PodeliteFacebookTwitterGoogle plusLinkedinPinterestViberFacebook messenger 0 komentara
Feliks Kanic o Sokobanji

Feliks Kanic je bio austrougarski putopisac, arheolog i etnolog koji je važio za jednog od najupućenijih u jugoistočnu Evropu. Bio je kraljevski mađarski savetnik i vitez austrijskog Ordena Franje Josifa, dobitnik medalje za nauku i umetnost, nosilac srpskih ordena Takova i Svetog Save i počasni član Kraljevske saksonske akademije nauka.

Rođen je u Budimpešti, kao sin jevrejskog industrijalca čija je porodica emigrirala iz Nemačke sredinom osamnaestog veka. Studirao je umetnost na Univerzitetu u Beču. Počeo je sa muzikom, zatim je prešao na slikarstvo i na kraju postao dobar crtač. Pre svega je koristio akvarel i mastilo za stvaranje svojih umetničkih dela.

Počeo je da putuje po južnoslovenskim prostorima 1858. godine, obilazeći Dalmaciju, Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju, Bugarsku, Bosnu i Makedoniju. Pedantno je beležio arheološke i topografske podatke i napravio odlične slike arhitektonskih ostataka, crkava, ljudi i tako dalje. Putujući je postao etnolog južnih Slovena. Njegovi radovi bili su privlačni Evropljanima jer su prikazivali malo poznatu regiju, ali je njegov rad kao intelektualnog amatera na kraju pretekao napredak naučne etnologije.

Kanić se vratio u Srbiju i objavio dva manja toma: Rimski nalazi u Srbiji (nem. Die romischen Funde in Serbien), objavljen u Beču 1861. godine, i srpski vizantijski spomenici nekoliko godina kasnije (nem. Serbiens bizantinische Monumente, Beč, 1864). Prvu knjigu, Das Konigreich Serbien und das Serbenvolk aus der Romerzeit bis zur Gegenvart, objavio je sam Kanic 1904. godine, a drugu i treću posle Kanićeve smrti Bogoljub Jovanović 1909. i 1919. godine. Rimska studija (nem. Romische Studien in Serbien) jedno je od njegovih najvažnijih dela i vrhunac arheoloških istraživanja, u kojem je istakao svoju posvećenost sprečavanju uništavanja kulturnih dobara. U Lajpcigu, 1869. godine, obimni opus Istorijsko-etnografske studije sa putovanja 1859-1868 (nem. Serbien.Historisch-ethnographische Reisestudien aus den Jahren 1859-1868, Lajpcig, Friz, 1868, KSKSIV+744), koji je prikazao Srbiju, njen narod i istoriju na preko 700 stranica sa bogatim slikama.

On je u svojim radovima opisao predmete u tri sloja: prvo je detaljno opisao lokaciju, zatim istorijski aspekt i na kraju podatke o trenutnom stanju.

Srbija, zemlja i narod od rimskog doba do kraja devetnaestog veka (nem. Das Konigreich Serbien und das Serbenvolk von der Romerzeit bis zur Gegenvart, tom I - III, Lajpcig 1904, 1909, 1919) je najpoznatija. knjiga u Srbiji. Kanic je sarađivao sa srpskim naučnicima tog vremena, kao što su Aleksandar Sandi, Janko afarik, Jovan Gavrilovi i drugi, od kojih je saznao gde se nalaze mošti rimske civilizacije i srpskih manastira.

Plan antičkih lokaliteta

 

Tokom putovanja Feliks Kanic posetio je i Sokobanju i napisao sledeće:


Sutradan sam rano ustao i odvezao se do Sokobanje da iskoristim lepo vreme i popnem se na Rtanj, odakle se otvaraju spektakularni pogledi. Nisam želeo da ponavljam ono što se desilo na Kopaoniku, gde sam zbog višesatnog kašnjenja propustio da snimim jednu od najzanimljivijih panorama, pa sam razgledanje grada i zanimljivijih mesta na Moravici odložio za kasnije.

Moj kočijaš je, podstaknut alkoholom, jurio svoja tri konja najbrže što je trasa dozvoljavala, a ja jedva da sam video sve atrakcije doline Moravice. Malo koja rečna dolina u Srbiji ima toliko lepote kao ova.
Ovo posebno važi za neverovatno živopisnu klisuru, čiji se zidovi od liskuna naglo i visoko uzdižu i često su krunisani gradskim ruševinama.

Kada smo izašli iz doline, koja je već počela da se širi, ugledali smo oštar vrh Rtnja, koji je sa svakom krivinom postajao sve veći sve dok nismo bili direktno ispod ove smelo posečene stenske piramide, koja je izdaleka dominirala Sokobanjskom visoravni i ispred koje okolna brda su pala u rang brda.

Za pet sati stigli smo u „Sokolovu banju“, gde me je doktor Klinkovski dočekao u svom domu i od tog časa postao moj prijatan vodič. Svi njegovi napori bili su usmereni na razvoj banje, koja je, prema legendi, svoje medicinske vrline najpre pokazala kada je kod nje s konja pao srednjovekovni srpski vojvoda, verovatno gospodar susednog Soko-grada. Očistili su mu oštećenu ruku toplom vodom, okupao se, brzo se oporavio, a preko izvora je dao sagraditi kuću. Sokobanja je cvetala i napredovala, šireći se uglavnom za vreme Turaka, koji su uživali u kupanju. Ali kada je tamo pogubljen episkop, sve je krenulo unazad. To je ono što šira javnost veruje.

Sokobanja je prvi put zabeležena u istoriji 1690. godine, kada su je carske trupe osvojile od Turaka i kaznile sa 500 konja i 3000 dukata. Pošto su je ranije zauzimali Festetičevi husari, grof Šmetau nam je ostavio opis banje iz 1737. godine: Sokobanja je ljupko mesto, u njoj se nalazi utvrđeni grad, koji bi mogao biti antičkog porekla, i izvori za koje se tvrdi da su terapijske sposobnosti Neverovatno. Imaju mermerne zidove i održavaju se besprekorno čistim. Turci su dolazili iz celog sveta, uključujući Aziju.

Za ovog visokoobrazovanog nemačkog oficira, koji je učestvovao u pohodu carske vojske 1737. godine i vrlo precizno ga opisao u svojim Memoarskim tajnama, smatralo se da je potomak cara Lazara Hrebeljanovića, a već u zrelim godinama, što se vidi iz memorandum pronađen u Parizu, predložio je kralju Luju XV da se, pored Moldavije i Vlaške, formira i treća kneževina, Srbija i da on bude vladar.

Veljko je Turcima oteo Sokobanju tokom srpske bune 1808. godine, ali su je oni povratili pošto su pobedili Srbe na Čegru. Kada je 1810. godine ruski pomoćni korpus, predvođen grofom Orurkom, prešao Dunav i krenuo Timokom ka Deligradu, prethodnica ruskih konjanika i kozaka predvođena Veljkom porazila je tursku konjicu kod Sokobanje i zauzela rovove ispred nje posle nasilna bitka. Preživelo je samo 90 od 400 branilaca.

Sokobanja je ponovo pala pod Turke 1813. godine i ostala u njihovim rukama sve do 1833. godine, kada je proširena južna granica Kneževine. Miloš je nadoknadio Sokobanju, podignutu iz ruševina, kapelom i podržao njen budući razvoj stvaranjem banje, koja je od tada cvetala, iako je bila skoro lišena luksuza.

Prilikom prve posete (1860) otkrio sam da se Sokobanja nalazi 2,7 milje istočno i 0,5 milja južno od mesta gde je prikazana na Kipertovoj karti, što je 1872. godine potvrđeno austrijskim određivanjem lokacije astronomskim merama. Dugo se pretpostavljalo da su topli izvori bili poznati Rimljanima, ali nije bilo dokaza koji bi to potvrdili.

Moguće je da su prilikom obnove velikog basena naišli na stari temelji i da se od tada održava verovanje da banja potiče od „Latina”. Bez većih poteškoća uspeo sam da nađem tamo nekoliko fragmenata drevnih cigala; međutim, kada sam pobliže ispitao srpsko-tursku Timočku krajinu, utvrdio sam 1864. godine da je znatan deo zidova oko velikog basena u stvari bio rimski i pronašao kanal sa polukružnim svodom od dugih debelih pečenih opeka; kanal je verovatno služio za kanalizaciju. Čitalac koji je više zainteresovan za arheologiju može naći detaljnije podatke o ovom istraživanju u mom delu Reise in Sud-Serbien und Nord-Bulgarien. Ona manja kupatila pored velikog basena su nepogrešivo turska, kao i potkupolni krov, koji je popravljen pre tridesetak godina. Sve u svemu, ovaj arhitektonski spomenik iz mnogih epoha bio bi znatno značajniji da rimska izuzetna kupališta nisu srušili manje privilegovani narodi koji su ih pratili.

Lekovita voda, koju Baron Herder upoređuje sa Pfefersom u Švajcarskoj i Gastajnom i drugim rimskim kupatilima u Štajerskoj sadrži samo tragove aluvijuma i gvožđa, izvire ispod krečnjačke stene, neprestano ispuštajući gas, na dubini od 3 m ispod zemlje, a nije isključen i njegov pravi izvor, u susednom trahitskom brdu. Izvor za sat vremena proizvodi 25 kubnih metara čiste, bezbojne vode bez mirisa, sa ukusom krečnjaka i temperaturom od 46,5 °S8, koju priliv hladne vode u slivu razblažuje na 35 °S; voda teče iz ovog bazena u susedni manji, koji je samo za žene.

Banjica, kilometar jugoistočno od glavnog izvorišta, ima temperaturu od 37 °C i svakog minuta proizvede oko pet kubnih metara vode. Ovaj izvor se smatra svetim i ima izuzetna lekovita dejstva. Plaćaju mu se hodočašća, bacaju se bakarni novčići u reku, a on biva napušten sa nadom u brzi oporavak; međutim, svako ko bi se usudio da izvadi žrtveni novčić iz vode nesumnjivo bi se razboleo. I, svakako, u vodi je bilo nekoliko novčića.

Treći izvor, erelez, koji su Turci koristili leti, nalazi se na zaravni susedne planine Ozren, a u blizini grada postoji još jedan hladan izvor gde se kupaju oboleli od malarije.

U vreme moje prve posete Sokobanja je bila zaista živahna lokacija. Knez Miloš je bio tamo nekoliko dana pre mene da traži lek za svoju bolest; sigurno je nameravao da poživi još deset godina, ali u pogledu lečenja, kako sam saznao iz najverodostojnijeg izvora, delovao je potpuno po sopstvenom nahođenju. Često je sazivao ugledne profesore bečke medicinske škole, intervjuisao ih, raskošno ih nagrađivao, ali je na njihove savete gledao tako malo kao na savete svog pametnog i sposobnog ličnog lekara Belonija. Sa gotovo nepojmljivim spokojem, on je tolerisao hirove svog gospodara i pacijenta. Tada je kneževo okruženje pokazivalo najveću odanost Milošu, a on je bio veoma razdražljiv i neraspoložen, izmučen strašnom bolešću i ogorčen zbog ishrane i umerenog načina života koji su mu predlagali lekari.

Ispred Sokobanje je, na primer, posmatrao neke neobrađene njive i odmah naredio njihovim vlasnicima da će ih vezati za plugove ako ih sledećeg jutra ne vidi na poslu. Svi su se plašili prezrenosti starog gospodara, od prestolonaslednika do poslednjeg čoveka u carstvu. Ako je „veliki Gospodar” nešto naredio, niko se nije usudio da se ne složi.

Iz Sokobanje je oboleli knez dostavio najpreciznije instrukcije timu koji je slao u Carigrad, od koga je tražio da se njegovoj kući na sve načine obezbedi nasledstvo na prestolu i povećana autonomija zemlje - nije štedio. Loše vesti koje su odatle stigle ozbiljno su naškodile njegovom zdravlju.

Miloš nije želeo da ostane u beogradskom dvoru, gde je ranije boravio knez Aleksandar, a nije želeo ni da ostane u kući Karaorevića u Sokobanji. Ostao je u maloj zgradi okružnog štaba, ispred koje je njegov živopisno kostimirani telohranitelj konjice postavio svoje šatore.

Kneževo prisustvo privuklo je u Sokobanju veliki broj zapaženih posetilaca. Ispred banjske zgrade šetao je „otmeni svet“. U nedostatku zajedničkih tema za razgovor na Zapadu, žene u bogatim i skladnim narodnim nošnjama, okružene mladim oficirima i kicošima, zabavljale su se tamošnjom „hroničnom skandalozom”. Osoblje drugog reda – seljaci, vojnici i sluge – skupljalo se oko odvoda u kupatilu i tamo pralo noge, decu i prljavu odeću, kao da je to njihov dom.

Jedna grupna fotografija iz Sokobanje 1860 godine

Uprkos činjenici da je banja u vlasništvu države, vlada je učinila malo da je poboljša. Za kneževu porodicu stvorena je samo jedna „loža”, iz koje stepenice vode direktno do muškog toaleta, gostinjskog salona, na spratu i nalik na kasarnu, a dodeljen je i banjski lekar. Čak ni prilikom moje druge posete (1864), nije bilo posebnih kupatila, senovitih pešačkih staza, restorana i kafića — ukratko, čak ni najosnovnijih udobnosti.

U malobrojnim, slabo opskrbljenim radnjama, primetio sam, pored ćebadi, torbi i drugih predmeta koje su od konjske dlake krojile bugarske tkalje, jedino odlično tkano, uglavnom karirano platno koje se ovde proizvodi i nudi po razumnim cenama; Aršin širine 30-40 cm košta samo 1,50 dinara, dok je celo odelo 48 dinara.

Ratne godine 1876-1878. To je osetila i Sokobanja. Turci su se infiltrirali u susednu klisuru i potpuno uništili njenu južnu okolinu.

Konačno je počelo, video sam to 1897. godine, da se sa više napora radi na izgradnji Sokobanje u poslednjih deset godina. Regulacija je počela 1888. godine, na osnovu plana koji je osmislio građevinski inženjer Roman Balajnski.

Trideset ljupkih kuća, koje mirne duše mogu nazvati i vilama, okružuju domedske crkve, koju je 1889. godine u njegovom rodnom mestu podigao pokojni mitropolit Mihailo uz rusku pomoć i posvećena Vaznesenju Hristovom 1892. godine. Donirao je i 40.000 dinara za izgradnju impresivne školske zgrade.

Nedaleko od banjskog restorana stvoren je atraktivan park površine 400 m2 sa jezercem.

Ulice su dobile imena, zgrade su dobile brojeve, glavni izvor je ponovo zazidan, a izgrađene su keramičke kade; preko Etomirovog sela i vodopada Ripaljka izgrađena je pešačka trasa duga 1.300 m, i nazvana je Romanskom.

Ostale lepe pešačke staze vode do Maminog kamena, bliske južne klisure, hladnog izvora Lepterije, dva bresta ispred rude Milutinove kuće, gde se Hajduk Veljko molio Bogu za pobedu, obližnjih rovova i tako dalje.

Udruženje za ulepšavanje banje osnovano je 1895. godine, a lekari Lojić i Popović značajno su doprineli korišćenju hladnih izvora i malog jezera za hidropatska lečenja i primenu elektroterapije.

Kada sam stigao u Sokobanju 1897. godine, već je imala 2.340 duša u 470 stanova, a među gostima je bilo i nekoliko poznatih beogradskih ličnosti. Ruska diplomatska porodica Laube, naučnik Novaković i drugi mogu se videti na jednoj fotografiji koja mi je poslata sa posvetom na zelenoj livadi pored puta udaljenom samo dva kilometra, izuzetno romantičnom Soko-gradu, po kome je Aleksinačka Banja dobila svoj sadašnji ime.

Da biste razumeli koliko je dramatično evoluirala društvena fizionomija banje poslednjih decenija, uporedite ove dve slike iz 1897. i 1860. godine.

Težak put se penje uzbrdo do tri dela tvrđave, od kojih se najviši nalazi na izolovanoj steni. U dobro oblikovanim svodovima njegovih izuzetno čvrstih temelja, pored antičke cigle, otkrio sam i druge tehničke elemente, što implicira da je to rimsko utvrđenje za zaštitu termi i dela puta koji je išao istočnije. Ovo utvrđenje, kod Srba poznato kao Soko, moglo bi biti isto što i Sokolnica, što je zabeleženo u biografiji despota Stefana Lazarevića.

Sokograd, skica

Kao što se vidi na mojoj skici, veliki deo utvrđenja, koje je jedan od najizvrsnijih primera srednjovekovne srpske arhitekture, dobro je očuvan. Pogled sa podnožja najviše kule oduzima dah, sa Banjicom koja vijuga duboko u dolinu i preko stenovitih zubaca sa druge strane na Sokobanjsku visoravan.

Županijski kapetan je obavio sve potrebne aranžmane za izlet u Rtanj dok sam bio na ovoj arheološki intrigantnoj ekskurziji, tokom koje sam i ja uživao u lepoti zemlje. Moja formalna pratnja me je čekala od 4 sata ujutro, spremna za polazak. Velikodušna doktorova žena punila je bisage hranom, ostavljajući mesta za mnoge flaše vina. Imali smo kompas, barometar, nišan, karte, a oružje je bilo napunjeno, pa smo svi krenuli ka Šarbanovcu podno Rtnja.

Stigli smo u jednom saču i ostali malo dok sa polja nije doveden kmet koji je po kapetanovoj komandi trebalo da me odvede na vrh Rtnja. Prvi put sam ušao u bugarsku kuću u Arbanovcu, pa sam iskoristio priliku dok smo čekali da je kmet izbliza pogleda. Stanovništvo i kućno uređenje izazvali su moju radoznalost još više jer je ovo selo bila najsevernija ispostava bugarskog naroda, koju sam nadao da ću uskoro videti na njihovoj teritoriji.

Prvi naučno potvrđeni meteorit u Srbiji pao je u Šarbanovcu 12. oktobra 1877. Oko dva sata posle podne čule su se tri snažne detonacije, a zatim nekoliko slabijih, nalik na pucnje iz pušaka, a u isto vreme i od oštre oblaci, kroz koje su, kako su seljani uveravali profesora Pančića, jurile neke svetle prilike na belim konjima, padalo je usijano kamenje, koje niko nije smeo da dodirne iz straha da ne bude opčinjen. Pretpostavljalo se da je došao smak sveta, a ljudi i životinje beže na sve strane.

Najteži kamen, težak 38 kg, otkriven je 6 kilometara severno od Sokobanje, drugi, težak 16,3 kilograma, otkriven je zapadno, a treći, težak 9,8 kilograma, otkriven je 3 kilometra istočno od Arbanovca; mnogo kamenja za koje se kaže da je palo na drugim lokacijama nije bilo pronađeno.

Vozili smo se uz blago zatalasano terasasto podnožje piramide u dolini Moravice dok se simpatični stariji kmet brzo spremao za put. Teren je ovde izgledao kao jeziva pustinja. Čopor vukolikih pasa jurio je za nama dok smo prolazili pored nekih pastirskih kuća, a njihov lavež nam je parao uši. Jedna paljba iz pištolja raspršila je njihovu žestinu, a mi smo se potrudili da se odbranimo od njih.

Do istočnog podnožja brda stigli smo posle sat vremena brze vožnje kroz nisko grmlje. Penjanje na ovu stranu bilo je teško zbog gusto zapetljanog žbunja i krečnjačkog kamenja, ali je to bio najkraći put do vrha. Ne postoji staza. Pratio sam kmeta korak po korak, s povodcem u ruci, odmarajući se povremeno. Onda bih bacio pogled na prelepu floru u dolini ispod nas i horizont koji se protezao nadaleko i široko, i krenuli bismo nazad uzbrdo.

Konačno smo stigli na Šiljak, koji se nalazi na oko 1566 metara nadmorske visine. Njegovu periferiju mogao bih da odredim geografskom terminologijom, ali ne i onim ljupkim detaljima čiji je sklad ispunjavao moj um neizrecivim zanosom. Najviše mi je privukao pažnju ogromni masiv na jugoistoku, koji sam prepoznao kao Balkan po visokom vulkanskom vrhu. Malo istraženi planinski lanci klasične tračko-makedonske regije širili su se i preplitali na jugu; živopisni likovi, Filip i Aleksandar, oživeli su i izveli ponekad gotovo nadljudske podvige.

Ister i ogromna ravnica koja se prostirala od njegove leve obale do Karpata, sada poznata kao Rumunija, bili su na istoku, kao tanka srebrna traka; u njemu i danas žive potomci legionara, koje je Trajan svojevremeno doveo preko svog mosta na Dunavu kod Severina da poraze Dačana Decebala.

Pogled mi je prešao po istočnoj Srbiji dok se nije zaustavio na tvrđavi gde se princ Eugen okitio lovorom; Prepoznao sam izvesne istorijski poznate dunavske tvrđave koje su se Grcima, Rimljanima, Vizantincima, Slovenima, Mađarima, Turcima i Austrijancima činile toliko važnim da se krvlju prolivenom za njih moglo napuniti šire korito. Ogromni šumski prostor Srbije, izbledelo zelenilo Šumadije, zauzimao je centar panoramske panorame.

U podnožju Rtnja, na visokoj krečnjačkoj steni, stoji porušeni grad Vrmdža, za čiju su izgradnju, kao i obližnji Tetomirovgrad, zaslužni „Latini“. U stvari, podignut je nad ruševinama rimskog uporišta koje je čuvalo važan antički put koji je povezivao putnu mrežu oko Niša, Timoka i Dunava.

Jermenska crkva, koja se nalazi na putu za Ozren, nedaleko od vodopada Gradanica, jedan sat jugozapadno od Sokobanje, bila je veoma poštovana među stanovnicima i popravljena je 1864. godine.

Južnije, na Jošanici, nalazi se srednjovekovni zamak Gradac, a na zapadnoj padini Rtnja su ostaci crkve Kaluđer, za koju se kaže da je ostaci carskog manastira koji je tu nekada bio.

Nekoliko stotina hrabrih Srba kojima su komandovali Dobrnjec i Paulje potuklo je tokom pobune znatno brojnije Turke predvođene Osmanom Pazvandijom, Jusuf-agom, Pore Alijem i Ruen-agom, razbivši ih i bežeći sa strašnim gubicima, navodi Vidin.

Rtanj je po poslednjim merenjima visok 1621 metar inženjer Jiraček. Ime je dobio po svom obliku, za koji se kaže da podseća na psa (hrta) koji leži sa podignutom glavom. To je planinski greben sa šljunkom u jugozapadnom podnožju, i uspravnijim delovima škriljaca dok se penjete ka vrhu. Na severoistočnoj strani nalaze se oštri strmi zidovi i zidovi izdignutih povijenih slojeva, čije je nasilno lomljenje najverovatnije došlo sa jugoistoka, gde se nalazi sijenitski porfir. Do vrha se između jele i borova prostire veličanstvena šuma smrče, jedina u Srbiji. Među raznovrsnom florom Rtanje izdvajaju se sledeće biljke: Ramondia serbica Pančić, Viola rupestris L., Dianthus pelviformis Heuff., Genista subcapitata Panc., Carum graecum Boiss., Asprerula ciliata Koch, Campanula pinifolia Uechtr., in litt.

Završio sam svoje fotografije i morao sam da se oprostim od prelepog pejzaža Rtnja da bih se vratio u Sokobanju pre noći. Spuštali smo se niz piramidu, skačući sa stene na stenu, ka čuvenoj Ledenici, jami na sokobanjskoj strani piramide u srcu bujne listopadne šume.

Njegov otvor prekriven puzavicama širok je oko 3 m i uranja u krečnjak do 22 m. Spuštamo se, ne bez poteškoća, praktično vertikalnim merdevinama sagrađenim od grubo tesanih balvana ka severoistočnoj pukotini; u njemu se u proleće hvata tanak led, koji leti postaje obilniji, a u jesen se topi. Kada smo stigli, led se stavljao na kola za dom vojvode od Sokobanje. Prošli smo i mnoge vrtače i jame u krečnjaku, koje, kada su zatrpane, daju potrebno utočište pastirima i njihovim životinjama tokom nevremena, koje ovde nije retkost.

Projahali smo kroz šiblje i izašli u blizini pastirskih kućica pored kojih smo ranije prošli. Posle srećnog ishoda borbe sa pastirskim psima, koje su ovoga puta moji saputnici komotno dočekali štapovima, vratio sam se preko Šarbanovca u Sokobanju i završio jedan od najlepših dana svog odmora u Srbiji u krugu lekarske porodice, sa sa kojim sam se ubrzo sprijateljio.

Tvrde da je 50 zločinaca iz Niša poslato na javne radove u Sokobanju, gde bi tokom celog leta na Rtnju izgradili stazu za jahanje, čime bi uspon bio znatno jednostavniji i postao omiljeno izletište za kupce banje.

Grupna fotogerafija iz Sokobanje 1897 godine

Sutradan, dok sam se vozio kroz sokobanjsku visoravan, postalo mi je očigledno da je ona, kao i cela okolina, nastala dramatičnim izdizanjem tla. Prošli smo pored ljupke česme koju je napravio knez Miloš i, prešavši Topolnicu, za sat vremena stigli u klisuru koja je bogata starim ruševinama, što smo i nagovestili kada smo stigli u Sokobanju.

 

PodeliteFacebookTwitterGoogle plusLinkedinPinterestViberFacebook messenger

Foto galerija

Predlažemo da pogledate

  • Momografija Sokobanje
    25.03.2008.

    Monografija Sokobanje

    Danas će biti promovisana knjiga „Sokobanja 1837–2007." u Etnografskom muzeju u Beogradu. Promociji će pored autora, Ljiljane Nikolić i prof.dr. Stevana Stankovića prisustvovati i predstavnici opštine Sokobanja,…

  • Ljuba Didić
    06.06.2023. Salex

    Porodično blago Didića - Mali arhiv srpske istorije

    Dobrodošli u mali arhiv srpske istorije - porodično blago Didića, koje otkriva fascinantne detalje iz prošlosti Sokobanje. Ova dragocena zbirka fotografija i dokumenata iz vremena Kraljevine Jugoslavije za vreme vladavine kralja…

  • 04.06.2023. Salex

    Tajanstvena priča koja leži u srcu Sokobanje

    Dok prolazite kroz sokobanjske ulice, možda ne biste ni pomislili da se iza svakog kamena i drveta krije bogata istorija. Međutim, u samom centru grada postoji jedno mesto koje svedoči o prošlim vremenima - Sokograd. Ova tvrđava,…