Znamenite ličnosti Sokobanje

PodeliteFacebookTwitterGoogle plusLinkedinPinterestViberFacebook messenger
Znamenite ličnosti Sokobanje

Sokobanja je bila mondensko mesto, koje su često posećivali boemi, umetnici i pesnici, do II svetskog rata. Neki od njih stalno su se njoj vraćali a jedan od najvernijih gostiju bio je i Stevan Sremac, koji je ovde i preminuo 1906. godine. Još neki od stalnih posetilaca u periodu predratnom i posleratnom periodu bili su Ivo Andrić, Rodoljub Čolaković, Branislav Nušić, Meša Selimović, Alekse Markišića, Emilijan Josimović i drugi.

Jedno mesto ne čine samo njegove prirodne lepote već njegovoj lepoti doprinose i ljudi koji su ovde živeli, žive ili su boravili u njoj. Bez ljudi svaka naseobina bi bila više geografski pojam bez sociološkog i kulturnog aspekta koji daje ono što nazivamo dušom samog mesta. Sokobanja nije izuzetak, njena prirodna bogatstva upotpunjena su uticajem ljudi koji u njoj žive ili su neko vreme proveli ovde.

Reljef, flora i fauna ovog podneblja učinili su ovo mesto dinamičnim i živim još od perioda praistorije, antike, srednjeg i novog veka o čemu nam svedoče mnogobrojni spisi istoričara, istraživača i naučnika. Očarani prirodnim lepotama mnogobrojni poznati, uticajni, ugledni, bogati i talentovani ljudi iz država u okruženju ali i iz cele Evrope ostavili su svoj trag u životu Sokobanje. U životu starosedelaca svaki gost ostavlja svoj trag i poseban uticaj na društveni milje ali ipak treba pomenuti neke od ličnosti koje su svojim zaslugama posebno obogatile biografiju ovog mesta. Oni su zaslužili posebno mesto u istoriji Sokobanje jer su uloživši svoj talenat, bogatstvo ili ugled uticali da se ovo mesto razvije i postane ovakvo kakvim ga danas vidimo. Svoj doprinos dali su osavremenivši infrastrukturu, uticavši na razvoj nauke, kulture i turizma tako da bez njih ova banja pod Ozrenom ne bi bila ista.

U potrazi za nečim novim, drugačijim i lepšim, ovi ljudi su pronašli sve čemu su težili na obroncima Ozrena, u Sokobanji. U nekim periovima istorije, uživanje u lekovitim vodama i relaksacija u hamamu bili su privilegija bogatih i povlašćenih slojeva stanovništva. Danas su blagodeti ove banje dostupne i običnim ljudima pa je i broj posetilaca znatno veći.

 

 

Mitropolit Mihailo

Mitropolit MihajloMihailo Jovanović rođen je u Sokobanji 19. augusta  1826 godine. Njegov otac Milovan i majka Marija, u Sokobanju su se doselili iz obližnjeg sela Trgovišta. Osnovnu školu završio je u Sokobanji. Posle osnovne škole, u Zaječaru i Negotinu je završio gimnaziju, a u Beogradu je učio Bogosloviju. Dok se školovao u Negotinu, bio je pitomac episkopa Dositeja, da bi kasnije u Beogradu bio pitomac mitropolita Petra. Svetovno ime Mihaila  bilo je  Miloje Jovanović.

Da je mladi Miloje Jovanović imao izvanredne sposobnosti, govori i činjenica da je privukao pažnju mitropolita Petra Jovanovića, koji ga je namenio za svog naslednika. 1846. godine mitropolit Petar upućeje na školovanje u Kijevsku duhovnu akademiju Miloja i još 5 kandidata. Monaški čin i monaško ime Mihailo, uz blagoslov mitropolita Petra , Miloje dobija tokom školovanja,29. marta 1853. godine u Kijevsko-pečerskoj  lavri. Iste godine, 12. aprila, mitropolit kijevski  Filaret rukopoložio ga je u čin jerođakona, a nekoliko dana kasnije, 16. aprila za jeromonaha. Jula 1853. godine završava Duhovnu akademiju i dobija naučni stepen magistar bogoslovlja.

Mihailo je u Kijevu proveo sedam godina i nakon završetka studiranja, vraća se u Beograd kao jermonah Mihailo i stavlja se na raspolaganje svom mitropolitu koji ga postavlja za profesora Seminarije u Beogradu. Ubrzo potom, izabran je za episkopa šabačkog, otobra 1854. godine a zatim i za arhimandrita studeničkog u istom mesecu. 14. oktobra hirotonusan je za episkopa u beogradskoj Sabornoj crkvi, a u Šapcu je ustoličen 19. oktobra.

Šabačkom eparhijom, episkop Mihailo upravljao je skoro pet godina. Episkop šabački  Mihailo je za mitropolita izabran 25.jula 1859. godine u kragujevcu nakon iznuđene ostavke mitropolita Petra. Četiri Obrenovića su se promenili na vlasti dok je mitropolit Mihailo vladao crkvom, Miloš, Mihailo, Milan i Aleksandar. Osim sa Aleksandrom, mitropolit Mihailo je teško izlazio na kraj sa Obrenovićima i imao je dosta muka i poteškoća sa njima.

Mitropolit Mihailo je posebnu pažnju posvetio bogosloviji i obrazovanju sveštenih lica. Zbog toga je napisao knjigu Dogmatični bogoslovija, a zatim je počeo da piše udžbeničku literaturu, Crkveno bogoslovlje 1860. godine i  Hermentevtiku (tumačenje Svetog Pisma)

Drugo odeljenje bogoslovije, pod nazivom Stranačka bogoslovija, otvoreno je na predlog mitropolita Mihaila 1873. godine.

Mitropolit Mihailo je bio rusofil i kao takav smetao je Beču, kralju Milanu i naprednjacima. Beču su smetale akcije koje je mitropolit Mihailo izvodio u Bosni preko srpskih sveštenika uz materijalnu pomoć ruskih slovenskih komiteta. Zbog toga je 1881 došlo do otvorenog sukoba između naprednjaka i mitropolita Mihaila. Pošto je knez Milan bio austrofilski nastrojen, odlučio je da ukloni mitropolita Mihaila koji je bio rusofil. Odluka o njegovoj smeni doneta je u leto 1881. godine i čekao se samo neki povod. Povod je bio Zakon o crkvenim taksama koji je stupio na snagu 1.juna 1881. godine. Knez Milan je 18.oktobra 1881 ukazom uklonio mitropolita Mihaila sa svog položaja.  Bez penzije, bez izdržavanja i bez ikakve potpore posle 25 godina časne službe sklonjen je sa položaja prvi poglavar autokefalne Srpske crkve mitropolit Mihailo.

Nakon penzionisanja, mitropolit Mihailo se naselio u svojoj privatnoj kući u Beogradu, ali mu vlasti nisu davale mira, tako da je 1883. godine napustio Srbiju. Boravio je u Carigradu, Ruščuku, Jerusalimu i Bukureštu a u drugoj polovini  1883. u Kijevu. Progon mitropolita Mihaila trajao je do 1889. kada je abdicirao kralj Milan, mada se i tada, ali bez uspeha, austrougarski poslanik Henglmiler protivio povratku mitropolita. Ukazom Kraljevskog namestništva od 18.05.1889 mitropolit Mihailo je vraćen na položaj.

Mitropolit Mihailo je veliko dobročinstvo iskazao i prema Sokobanji, svom rodnom mestu. 1884.godine darivao je zgradu za osnovnu školu. Njegova zadužbina i danas služi obrazovanju i vaspitanju mladih naraštaja, u njoj se nalazi osnovna škola koja nosi ime "Mitropolit Mihailo".

Mitropolit Mihailo je preminuo 5. februara 1898. godine i sahranjen je u Sabornoj crkvi.

 

 

Feliks Kanic

Feliks KanicDa je Sokobanja jedna od najstarijih, ako ne i najstarija banja u Srbiji vekovima se potvrđuje u zapisima mnogih istoričara i putopisaca. Među njima je i Feliks Kanic, austrougarski putopisac, arheolog , etnolog i jedan od najvećih poznavalaca jugoistočne Evrope.

U zapisima Feliksa Kanica može se pročitati da je Sokobanja veoma staro naselje, rimskog porekla i da je još u tom periodu u ovom naselju postojalo kupalište-balnea od koga je i potekao naziv banja.

Feliks Kanic je rođen u Budimpešti 2. augusta 1829. godine- preminuo u Beču 8. januara 1904. godine. Osim što je bio putopisac, etnolog i arheolog, Feliks je bio i kraljevski ugarski savetnik i nosio je titulu vitez austrijskog ordena Frnje Josifa. Pored ove titule, nosio je i medalju za nauku i umetnost, a za zasluge na teritoriji nekadašnje Srbije nosio je Takovski orden i orden Svetog Save i bio je počasni član Kraljevske saksonske akademije nauka.

Feliks Kanic rođen je u Budimpešti, njegov otac bio je jevrejski fabrikant koji se sa familijom doselio iz Nemačke u Budimpeštu sredinom osamnaestog veka.

Feliksa je u početku više zanimala muzika i njom se i bavio, da bi kasnije prešao na slikarstvo i postaje odličan crtač. Na Bečkom univerzitetu je studirao umetnost. Tuš i akvarel su bile tehnike koje je najviše koristio prilikom crtanja. Po  južnoslovenskim krajevima počeo je da putuje od 1858. godine. Posetio je Dalmaciju, Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju, Bugarsku, Bosnu i Makedoniju. Feliks je ostao upamćen i po pažljivo i precizno ubeleženim arheološkim i geografskim podacima i po odličnim crtežima arhitektonskih ostataka, crkvi, ljudi i sl. Feliks je zahvaljujući ovim putovanjima i svom radu postao etnolog  južnih Slovena. Za njegove radove vladalo je interesovanje širom cele Evrope jer su prikazivali područja koja su bila malo poznata.

Feliks Kanic je nakon putovanja po Srbiji napisao i objavio dva dela: Rimski nalazi u Srbiji koje je objavljeno u Beču 1861 i nekoliko godina kasnije, 1864. godine Srpski vizantijski spomenici. Ovo su bila dva manja dela, dok je jedno od njegovih najznačajnijih dela i vrhunac istraživanja, delo  "Rimska studija" u kojoj se zalagao za očuvanje i sprečavanje uništavanja kulturnog blaga. Njegovo delo, koje je imalo preko 700 strana i mnogobrojne ilustracije na kojima je predstavljena Srbija štampano je u Lajpcigu 1969 godine, nosilo je naziv Istorijsko-etnografske studije sa putovanja 1859-1868.

"Srbija,zemlja i stanovništvo od rimskog doba do kraja XIX veka" je Feliksova najpoznatija knjiga u Srbiji.

 

 

 

Hajduk Veljko Petrović

Hajduk Veljko Petrović
Veliki srpski junak, Hajduk Veljko Petrović oslobodio je Sokobanju od Turaka, 1809. Hajduk Veljko je oterao Turke iz tadašnje Banje, današnje Sokobanje. U parku Borići podignuta je spomen česma ovom velikom junaku "Hajduk Veljkova česma"

Za jednog od najpoznatijih srpskih junaka u Prvom srpskom ustanku slovi Hajduk Veljko Petrović. O njegovoj izuzetnoj hrabrosti i velikom junaštvu, napisano je mnogo pesama i ispričano mnogo priča. Hajduk Veljko je imao smeđu kosu i brkove, široka usta, uvučene obraze i kukičast nos,  bio je visok i mršav. U detinjstvi više je voleo da se druži sa starijima nego sa svojim vršnjacima. Više je voleo da ga stariji povedu u lov na divlje svinje i pričaju mu priče o srpskim junacinma i njihovim bitkama sa Turcima nego da se igra sa ostalom decom. Želja mu je bila da i on postane srpski junak . Hajduk Veljko je voleo muziku, pesmu i igru, bio je nemirnog duha koji ga je rano odveo u hajduke. Kada je postao hajduk, od Turaka se nije plašio i rado im je izlazio na megdan. Pre odlaska u bitku, voleo je da mu muzičari zasviraju i da ga pesmom isprate, a posle bitke znao je da se dugo veseli uz muziku i pije. Pored toga što je bio veoma hrabar, Veljko je bio i pomalo neobičan. Zbog svoje preke naravi i svojeglavosti, često je znao da dođe u sukob sa svojim starešinama. Zbog svoje hrabrosti i ponašanja, Hajduk Veljko je veoma brzo postao popularan i voljen među srpskim narodom. Mnoge devojke su uzdisale za ovim junakom, a on je svoje srce poklonio Čučuk Stani, svojoj drugoj ženi. Stana je bila sličnog duha i naravi kao  i Veljko, pratila ga je svuda, pa čak i kada je išao u boj sa Turcima. Hajduk Veljko je rođen u Lenovcu kod Zaječara, i veoma mlad je pristupio hajducima, 1803. godine. Bio je u četi poznatog harambaše Stojana Glavaša. Veljkova prva žena bila je rođaka Glavaša, Marija i sa njom je imao dvoje dece.

Početkom Prvog srpskog ustanka, Hajduk Veljko je vojevao sa Stanojem Glavašem, Đušom i Vujicom Vulićevićem. U svoj rodni kraj, Crnu reku, uz dozvolu Sovjeta diže ustanak 1807. godine. Zahvaljujući svojoj hrabrosti i junaštvu, Hajduk Veljko veoma brzo postaje jedan od najvećih heroja tog  vremena i još za života o njemu se pesme pevaju i pričaju priče koje ga odvode u legendu. Od Karađorđa dobija titulu vojvode i dobija zadatak da čuva Banju(Sokobanju) a kasnije i Negotin gde junački gine braneći krajinu od Turaka.

Hajduk Veljko poneo je titulu vojvoda Krajinski i branio je istočnu granicu Srbije, brinuo je o redu i miru u Krajini i utvrdio Grad i šančeve oko njega. Time je Negotin dobio važnu ulogu u obezbeđenju granice  prema turskoj vidinskoj armiji. Završetkom rata Rusije protiv Turaka 1812. godine, međunarodni položaj Srbije postaje sve komplikovaniji. Srbima se nudi amnestija od strane Turaka ali pod uslovom da stanje u Srbiji bude kao pre ustanka. Srbi ove uslove ne prihvataju i traže autonomiju od Porte , tako da rat postaje neizbežan.

1813, godine, početkom prvih sukoba, Hajduk Veljko je sa svojim hajducima prodro do Vidina i zaplenio dosta stoke. Turci su u tom periodu već bili spremni za napad na Krajinu , jula 1813. dolazi do većeg sukoba između Turaka i Srba kod sela Bukovča u kojem je Veljko sa svojim hajducima do nogu potukao deo turske vojske. Tri dana posle toga golema turska vojska prelazi Timok i kreće ka Negotinu.

Iako su mu mnogi govorili da je bolje da Krajinu brani sa okolnih brda, jer je turska vojska imala 16000 Turaka a srpska manje od 3000 vojnika, Veljko je ipak odlučio da Turke sačeka u utvrđenom Negotinu. Danima se Hajduk Veljko hrabro držao i tukao sa Turcima, turska vojska je ipak uspela da se održi i polako primakne utvrđenom Negotinu. Iako je Veljko svake noći jurišao na Turke i nanosio im gubitke, višednevna opsada Negotina iscrpla je njegove branioce, municije je bilo sve manje a zalihe nisu dolazile. Turci su se sve više približavali šančevima i neprkidno su topovima gađali utvrđenje. Na kraju je Veljko naredio da se sve metalne stvari pretope u džebanu, a topove je punio i metalnim novcem(talirima) i gađao Turke.

Na Abraševom šancu, 9.augusta 1813. godine poginuo je Hajduk Veljko dok je bodrio svoje borce da izdrže. Pogodilo ga je tursko đule. Životni moto Hajduk Veljka je bio" Glavu dajem, Krajinu ne dajem!"

 

Ljuba Didić

Ljuba DidićRođen je u Sokobanji 19. marta 1849. godine, a streljan na Kraljevici (Zaječar) 7. novembra 1833. godine. Ljuba Didić bio je trgovac i srpski političar. Na njegovo političko opredeljenje, veliki uticaj imali su Svetozar Marković i Vasa Pelagić. Didić je bio član Radikalne stranke i zahvaljujući svojim agitatorskim sposobnostima, ubrzo nakon učlanjenja izbija u njene prve redove. Imao je samo 28 godina, kada je 1877. godine izabran za opštinskog kmeta u Sokobanji, a 1878. godine na skupštinskim izborima izabran je za narodnog poslanika. Po dolasku u Narodnu skupštinu, Didić se ističe svojim opozicionim stavom protiv Liberlane stranke i režima Jovana Ristića. Nakon što je liberalna vlada pala, Didić aktivno učestvuje u borbi protiv režima Milana Piroćanca i Naprednjačke stranke. Protiv reakcionarnog režima Nikole Hristića koji je raspustio Skupštinu i počeo ukidanje građanskih prava, Didić je u narodu razvio široku delatnost.

Naredba Ministarstva vojske o " oduzimanju starog oružija od naroda i narodne vojske i da  se novo oružije ne daje u zamenu"  bila je jedan od razloga za početak timočke bune. U vreme ove bune, Didić je bio vođa pobunjenika, organizator i rukovodilac ustaničke vojske ovog kraja.

5. oktobra, 1883. godine u Sokobanji je počela  pobuna protiv kraljevog samodržavlja. Tog prepodneva ok 9 h, na poziv vojnih vlasti, iz Čitluka je došla grupa seljaka u stroju i sa muzikom, na čelu sa kmetom. Dok su se oni postrojavali, vojna komisija je pokušavala da od Čitlučana oduzme oružije na šta su se oni pobunili i odbili da ga predaju.

Iste godine, 23. oktobara sokobanjski trgovac i predstavnik Radikalne stranke Ljuba Didić dovodi u Banju grupu seljaka iz obližnjeg sela Sesalca koji su već predali staro oružije i traže da u zamenu dobiju novo. Sreski načelnik je odbio da seljacima da novo oružije i revoltirani seljaci na silu ulaze u kancelariju načelstva i otimaju oružije. Bio je to početak bune protiv vladajućeg režima.

Odmah nakon ovog događaja, u kafani Vase Živkovića u Sokobanji održan je sastanak nekoliko istaknutih sokobanjskih radikala na kome su prisustvovali Ljubomir Didić, Vasa Đorđević kafedžija, Luka Zlatanović krojač,  Stanko Ignjatović stolar i Petar Popović krojač. Na ovom sastanku doneta je odluka o podizanju bune u banjskom kraju. Čim je odluka o buni doneta, naređeno je da zvone sva varoška zvona. Svi prisutni sa ovog sastanka, na čelu sa Didićem koji je držao revolver u ruci uputili su se u ka sreskoj kancelariji. Tom prilikom, narodni tribun Didić, objavio je prisutnim činovnicima" Vaša je vlast prestala i prešla u ruke naroda". Odmah su oslobodili i sve zatvorenike iz sreskog zatvora.

U prvom naletu u Sokobanji je bilo oko 2000 pobunjenika, uglavnom su to bili seljaci iz okolnih sela. Shvativši težinu i ozbiljnost situacije, kraljevska vlada i Milan Obrenović odmah su izdali ukaz o proglašenju vanrednog stanja u ovom kraju. Borbe između pobunjenika i kraljeve vojske trajale su do 31 oktobra 1883 godine. Pobuna je ugušena, pobunjenici razoružani a kolovođa Ljuba Didić je uspeo da pobegne.

Ljuba Didić je uhapšen u zaječarskom okrugu na mestu Gola čuka kod sela Balinovca. Didića je predao seljak Cvetko Jovanović iz Balinovca i za ovaj sramni čin je dobio nagradu od 120 din i jedan državni pištolj. Ljuba Didić  je streljan u blizini  Zaječara na brdu Kraljevica 7. novembra 1883. godine. U njegovu čast, u Sokobanji je podignuta Didićeva česma.

 

 

Branislav Nušić

Sokobanja Sokograd dodjes mator odes mlad
Čuvene ličnosti ostavile su svoj trag na ovom mestu i svojim utiscima dale još jednu važnu preporuku svima koji razmišljaju o tome da ga posete. Naš čuveni književnik, Branislav Nušić, tvorac je poznate krilatice „Soko – banja, Soko – grad, odeš mator, dođeš mlad“   koja inspiriše mnoge da provere njenu istinitost i posete ovo mesto koje je podmladilo Nušića.

„Sokobanja, Sokograd, dođeš star, odeš mlad!“ su stihovi za koje smo svi čuli a nastala je sasvim slučajno. Naime, Branislav Nušić je želeći da pomogne prodaju razglednica kod svog prijatelja Siniše Ristića iz Sokobanje, smislio ovo kao krilaticu koja će bolje prodavati razglednice. Nije ni slutio da će se skoro tri decenije nastaviti prodaja razglednica sa ovim natpisom kao ni da će narednim vremenima svi čuti za nju.

Osim Branislava Nušića Sokobanja je bila značajna i mnogim uticajnim ličnostima pre i posle njega koji su je posetili ali i mnogima koji su se ovde rodili i svojim zalaganjem doprineli njenom razvitku. Nevezano za to koliko su vremena proveli u Sokobanji, veliki je broj onih koji su je zabeležili u svojim memoarima, koji su postali značajni budućim pokolenjima, tako da se o njoj čulo nadaleko.

 

 

Ivo Andrić
 

Ivo AndrićIvo Andrić je prvi put posetio Sokobanju kao ilegalni gost 1942. godine. Tada je naslikao skicu crteža našeg poznatog slikara, Sokobanjca, Dušana Mickovića. Videvši da je Dušan skicirao stari sokobanjski grad, Ivo ga je zamolio za papir i skicirao uspešnu repliku Dušanovog rada koji mu se dopao. On je u još par navrata posećivao Sokobanju a 1971. godine zatekao se u njoj zajedno sa Mešom Selimovićem.

Na jednom od boravka u Sokobanji, dobio je inspiraciju za čuveni roman "Na Drini ćuprija" dok je u "Znakovima pored puta" pomenuo jedinstveni božur koji raste samo na Ozrenu a ima jarku tamno-crvenu boju koji ga je podsetio nan eke velike rane koje simbolično mogu biti rane svih onih koji su prolili svoju krv za slobodu ovih krajeva.

Takođe, oduševljen posebnom klimom Sokobanje, zabeležio je da je ona jedno od retkih mesta na zemlji gde se može osetiti u svako doba dana i noći posebna svežina i miris vazduha.

“Ja ne znam čega stvarno ima ovde, ali znam da posle 15-20 dana boravka u Sokobanji radim celu godinu u Beogradu kao preporoðen. Nemam nikakvih tegoba, šta li je: vazduh ili ljudi ovi, ili osoblje „Moravice“, kiselo mleko iz sela Jezero ili ovi moji lekari…Ne umem da objasnim.“ – Ivo Andrić.

 

 

Isidora Sekulić
 

Isidora SekulićMeđu poznatim ličnostima, koje su u prošlom veku dolazile u Sokobanju zbog odmora ili lečenja, bila je i naša poznata književnica Isidora Sekulić.  Davne 1914. godine, Isidora Sekulić, na predlog lekara, dolazi u Sokobanju da bi lečila pluća. Kada je došla u Sokobanju, Isidora je bila očarana sokobanjskim vazduhom i prirodom koja je okružuje. Pošto je ubrzo po njenom dolasku počeo Prvi svetski rat, Isidora ostaje u Sokobanji naredne dve godine. U tom periodu je čitala, pisala i prevodila. Isidora se u Sokobanji veoma brzo odomaćila i bila prihvaćena od strane meštana.

Isidora sekulić bila je književnica, akademik i prvi ženski član Srpske akademije nauka i umetnosti. Rođena je 16. februara 1877 godine u Mošorinu a preminula 5. aprila 1958. godine u Beogradu.

Isidora je detinjstvo provela u Zemunu, Rumi i Novom Sadu. Školovala se u Novom Sadu, Somboru i Budimpešti. U Novom Sadu je pohađala Višu devojačku školu, u Soboru Srpsku preparandiju i Budimpešti Pedagogijum. Po završetku školovanja radila je u Beogradu, Pančevu i Šapcu kao nastavnica. 1922. godine Isidora Sekulić je doktorirala i bila je prva predsednica Udruženja pisaca Srbije.

Isidora Sekulić je još za života bila uvažena kao najobrazovanija i najumnija Srpkinja tog vremena. Govorila je i poznavala više jezika, poznavala je više kultura i oblasti umetničkog izražavanja, kao pisac, prevodilac i tumač knjževnih dela, Isidora je dopirala u samu suštinu srpskog narodnog govora i njegovog umetničkog izraza. Isidora je pisala o Jakšiću, Radičeviću, Andriću, Kočiću, Kostiću i drugim.

U penziju je otišla 1931. godine. Kasnije je postala dopisni član Srpske kraljevske akademije 16. februara 1939. godine, a 14 novembra 1950. godine postaje redovni član Srpske akademije nauka, kao prva žena akademik. Preminula je 5. aprila 1958. godine u Beogradu. 2015. godine na Topčideru joj je podignut spomenik.

U Sokobanji je spomenik ovoj velikoj književnici otkriven povodom 120. godišnjice njenog rođenja. Spomenik se nalazi ispred Narodne biblioteke.

Odusevljena Sokobanjom Isidora Sekulićzabeležila je da je u ovoj banji okruženoj planinama, uz mnoštvo izvora i šuma, ipak najlepši – vazduh, koji opisuje kao radostan i umiljat. Dalje kaže da se tada u ljudima raža neko nova spoznaja, spoznaja radosti disanja i osećaj miline i u srcu, koje više nema osećaj da radi, već da se odmara. Njega grudi koje su ispunjene šistim vazduhom spontano masiraju i ono više ne lupa, več se udobno ljuljuška.

“Banja je planinama okruzena, ima šuma, ima izvora; ali najlepše u njoj i nad njom je njen osobiti vazduh, radostan vazduh, umilijt vazduh. Tu čovek sazna da je i srcu mio vazduh. Negde kraj izvora, pod planinom, srce više ne poteže da pumpa i radi, ono se odmara, a grudi, prepune čistog vazduha, dižu i spuštaju srce kao na oprugama. Srce u Sokobanji ne tuèe, ne lupa, nego se ljuljuška.” - Isidora Sekulić.

 

Stevan Sremac
 

Za Stevana Sremca kažu da je bio usamljen, povučen i preosetljiv čovek, veoma šarmantan i uvek doteran. Učestvovao je u ratovima, bio je profesor i zakleti liberal. Nazivali su ga i srpski Čehov, a dnevna soba mu je bila i kafana. Lekare nije voleo, ali je po njihovoj preporuci došao u Sokobanju na lečenje. Poslednje dane proveo je u Sokobanji, preminuo je 12. 08. 1906. Preko puta kuće u kojoj je preminuo Sremac postavljena je bista a na kući spomen tabla.

Stevan Sremac nije imao ženu i decu, niti svoj dom, vodio je profesorsko-boemski život.

Sremac je bio profesor u nekoliko srpskih gradova, Niš, Pirot i Beograd. Učestvova  je i u srpsko-turskim ratovima kao dobrovoljac 1877. godine. Jedan od najznačajnijih srpskih književnika, počeo je da piše tek u 33. godini a zanimljivo je i to da je iz "pripovedanja" imao četvorku.

Sremac je odrastao pored svog ujaka Jovana Đorđevića koji je bio ćutljiv i povučen i više je voleo da se druži sa knjigama nego sa ljudima. Neke od tih osobina prešle su i na mladog Sremca. Sremac je bio veoma obrazovan čovek i profesor, mrzeo je uštogoljeno društvo, bon ton i lažnu finoću i laskanje.

Sremac je bio šarmantan čovek, uvek je bio čist i doteran, vodio je računa o odelu koje nosi i na kroj tog odela. Kravata koju je nosio morala je da bude svilena, mekana i lepršava, cipele su bile na šiljak dok je šešir uvek bio nakrivljen u stranu. Gotovo ništa nije poznato o njegovom ljubavnom životu, kažu da nije mrzeo žene, ali je bio esteta i uvek doterani narcis pa je zato ostao sam.

Za Sremca kažu da je bio veoma duhovit, voleo je noćni život i zbog toga nije voleo da radi prepodne. Za svoje pripovetke inspiracuju je pronalazio u istinitim anegdotama. Iza Sremca su ostala neprocenjiva književna dela.

Sremac nije voleo lekare, ali je na njihovu preporuku počeo da dolazi u Sokobanju. Sremcu je u ovoj banji prijao vazduh, hrana ali i kafane. Živeo je kod sveštenika Živka Jovanovića i bio je najpoznatiji gost u Sokobanji u tom periodu. 1906. godine Sremac se u Sokobanji razboleo i preminuo u 51. godini života. Sremac je preminuo 12 augusta, a njgov brat je tada poslao telegram Novinarskom udruženju u Beogradu koji je glasio: "danas u 4 sata, moj brat Stevan je ispustio svoju plemenitu dušu. Sahrana će biti u utorak prepodne. Telo će biti preneto u Beograd i položeno u porodičnoj grobnici sa pokojnim ujakom Jovanom Đorđevićem.U Sokobanji je bila nezapamćeno velika povorka koja je ovog velikog pisca ispratila na večni počinak. Meštanima Sokobanje i turistima koji su tada bili u Sokobanju piščeva smrt je veoma teško pala. Preko puta kuće u Dragovićevoj ulici, u kojoj je proveo poslednje dane podignuta je bista u spomen ovog velikog pisca.

 

 

Dimitrije Dragović
 

Dimitrije Dragović rođen je 15. oktobra 1908. godine u selu Ćurioci u blizini Danilovgrada u Crnoj Gori, među partizanima bio je poznat pod partizanskim nadimkom Srđa.

Dimitrije Dragović je svoje školovanje započeo u Crnoj Gori, u Danilovgradu je završio četiri razreda osnovne škole, potom i četiri razreda gimnazije. Posle završene gimnazije, Dimitrije upisuje Učiteljsku školu u Somboru, međutim u ovoj škole ne ostaje dugo jer je izbačen zbog svojih komunističkih uverenja. Iz Sombora, odlazi u Beograd i 1926. godine završava Učiteljsku školu. Odmah nakog završetka Učiteljske škole, iste godine Dimitrije Dragović počinje da radi kao učitelj. Počeo je da radi 29. septembra 1926 godine, najpre u Makedoniji, u Vladimirovu koje je pripadalo pod Bregalnički srez, zatim je službovao u selu Rsovci koje je pripadalo Kavadarskom srezu, da bi od decembra 1935 godine prešao da radi u Kavadarcima. Pored učiteljskog posla, Dimitrije je  studirao vanredno i završio je niži tečaj Više pedagoške škole u Beogradu oktobra 1937. godine.

1939. godine, Dimitrije postaje nastavnik u Glamoču i predaje u Građanskoj školi. Po sopstvenoj želji, septembra 1939 godine biva premešten da radi u Sokobanji. U Sokobanji je radio kao nastavnik književnosti u školi. 1932. godine, Dimitrije završava i Školu za rezervne intendanstke oficire u Sarajevu.

Dimitrije je i u Sokobanji nastavio da deluje politički, bio je predsednik Zdravstvene zadruge politički naprednih prosvetnih radnika u Sokobanji. 1938. godine postao je i član KPJ.

1941. godine, u aprilskom ratu bio je u 11.  pešadijskom puku Timočke divizije na jugoslovensko-bugarskoj granici. Član PP KPJ za sokobanjski srez postaje jula 1941. godine i bio je zadužen za organizaciju odreda i vojna pitanja na teritoriji Sokbanje. Dimitrije Dragović 1941. godine, 18. jula sa grupom sokobnjskih rodoljuba, članova KPJ i Skoja odlazi na planinu Ozren i formira Ozrenski partizanski odred i postaje prvi komandant ovog odreda. Dimitrije Dragović je bio veoma hrabar borac, ranjen je u borbi sa Nemcima kod Palilule 16. septembra 1941 godine, a ubrzo potom, 27. novebra u bici kod sela Jošanica u borbi Ozrenskog partizanskog odreda protiv 11. oružanog odreda, Dimitrije biva teško ranjen i izvršava samoubistvo pištoljem da ne bi bio živ zarobljen.

Odlukom Narodnog odbora sreza Sokobanja, Osnovna škola u Sokobanji je nosila ime Dimitrije Dragović od 11. decembra 1978 godine. Ispred "Nove škole" stajala je i bista Dimitrija Dragovića. Ime škole je promenjeno 01.09.2003. godine.

 

 

 

Aleksa Markišić
 

Aleksa MarkišićAleksa Markišić je rođen 19.maja 1908. godine u selu Obzovica u blizini Cetinja kao osmo dete u porodici carinskog službenika. Zbog  loših materijalnih uslova u kojima je porodica živela, Aleksin otac Joko 1920. godine sa porodicom napušta Obzovicu i naseljava se u Sokobanju. Aleksa je tada bio drugi razred osnovne škole koju je završio 1922. godine. Gimnaziju u Aleksincu završio je 1928. godine. Pored školovanja, Aleksa je povremeno obavljao i fizičke poslove na građevini. Dok je pohađao gimnaziju, Aleksa je bio veoma ativan i bio je jedan od inicijatora za osnivanje literarne sekcije "Napredak". Svoju buduću suprugu Hristinu-Tinu Milojković upoznao je tokom đačkih dana.

Kada je završio gimnaziju, Aleksa upisuje Pravni fakultet u Beogradu kao vanredni student.1930.godine, kao dopisnik iz Župe i Kruševca, Aleksa počinje da radi za list "Pravda". Naredne godine, 1931. Aleksa u Sokobanji pokreće list "Sokobanjske novosti" koji je vlast zabranila posle petog broja. Pošto je 1932. godine otpušten sa posla, Aleksa dolazi u Aleksinac i pokreće list "Iskra" koji je zabranjen posle drugog broja. Od 1933.godine pa do 1935. godine bio je "Politikin" dopisinik iz Kruševca. Krajem 1935. godine odlazi u Ljubljanu. Zbog svog pisanja nije se dugo zadržao u Ljubljani i biva premešten u Sarajevo. U Sarajevu ostaje kratko i na svoju molbu, vraća se u "Politiku". U KPJ učlanjuje se 1935. godine i uspešno obavlja sve zadatke koje mu partija zadaje. Aleksa je bio tri godine "Politikin" novinar , a njegovo ime će ući u istoriju jugoslovenskog novinarstva u periodu između dva rata. Zahvaljujući socijalnim analizama i literarnom talentu Aleksa je dobio  jedno od istaknutijih mesta među jugoslovenskim novinarima.  Postao je istaknut društvenopolitički radnik i revolucionar. Posle otkaza koji je dobio u "Politici", Aleksa se vraća u Sokobanju i nastavlja vanredno da studira. Studije je završio 1939. godine. Po završetku studija, stažirao je u Sudu u Sokobanji. Posle stažiranja postaje advokat koji uglavnom brani siromašne. Sa drugarima iz Sokobanje, krajem 1940. godine organizuje demonstracije protiv režima. Kada je Jugoslavija kapitulirala, Aleksa je bio u Boki Kotorskoj. Prvo je otišao u rodno selo Obzovicu, a zatim se vraća u Sokobanju i počinje da priprema ustanak. Kada je Nemačka napala SSSR, Aleksa se povlači u ilegalu. Iste godine u julu mesecu u Sokobanji je oformljen prvi SK i za sekretara je izabran Aleksa Markišić. On i trinaest drugova, krajem jula odlaze na planinu  Ozren i priključuju se Ozrenskom partizanskom odredu. Aleksa postaje prvi komesar ovog odreda. Ozrenski partizanski odred je napao voz na stanici "Palilula" , ubio 12 i ranio 3 nemačka vojnika. Odred nastavlja sa akcijama na teritoriji Sokobanje i okolnih gradova. Ubrzo Aleksa dobija zadatak da organizuje partijsku tehniku. U blizini Sokobanje, kod sela Jošanice u borbi sa četnicima, Ozrenski partizanski odred je pobeđen i pretrpeo je velike gubitke trideset šest mrtvih boraca i večina preživelih je ranjena. Nakon ove pobede četnika, štab Ozrenskog partizanskog odreda, u januaru 1942. godine donosi odluku da se odred podeli u manje grupe jer nije bilo mogućnosti da deluje kao celina. Aleksa nastavlja sa daljim akcijama u Sokobanji i pokušava da organizuje likvidaciju jednog čoveka za koga sumnja da je izdajnik. Međutim nastradali su on i Rajko Vićentijević. Aleksa i Rajko krili su se u kući u blizini reke Moravice na putu za selo Beli Potok, njih su spazili pripadnici žandarmerije i opkolili su kuću. Aleksa MarkisicBorba je trajala punih 12 sati i Aleksa i Rajko nisu hteli da se predaju, kada su ostali bez municije, pokušali su da se izvuku iz kuće ogrnuti čaršavima, ali nisu uspeli. Rajko Vičentijević je nastradao prvi tako što je aktivirao bombu i ubio se da ne bi živ pao u ruke žandarma, dok je Aleksa uspeo da odmakne ka reci Moravici, ali je  ranjen u kičmu i poslednjim metkom je izvršio samoubistvo da ne bi bio uhvaćen živ,imao je 34 godine. Ukazom predsednika FNRJ Josipa Broza Tita Aleksa Markišić je 6. jula 1953. godine proglašen za narodnog heroja. Glavna ulica u Sokobanji nosi njegovo ime, a na mestu gde su bila izložena tela Alekse Markišića i Rajka Vićentijevića (ispred turskog kupatila) stoji spomen ploča.

 

 

Emilijan Josimović
 

Emilijan JosimovicEmilijan Josimović bio je srpski inženjer, pisac, profesor na Vojnoj akademiji,  profesor i rektor Liceja i Velike škole u Beogradu, urbanista. Rođen je u Staroj Moldavi 1823. godine, a preminuo je u Sokobanji 1897. godine.

Emilijan Josimović, rođen je davne 1823. godine u Staroj Moldavi u Banatu koji je tada bio na teritoriji današnje Rumunije. Za vreme Kočine krajine, Emilijanov deda je pobegao u Rumuniju. Emilijanov otac bio je oficir u austrougarskoj vojsci i njegova jedinica bila je na Vojnoj granici, umro je relativno mlad. S obzirom da mu je otac umro mlad, njegovo školovnje, kao i školovanje njegovog mlađeg brata, finansirali su stariji brat Jova i kapetan Miša Anastasijević. Josimović je osnovnu i srednju školu pohađao u Rumuniji u Karansebešu i Lugošu. Matematičke i vojne nauke izučavao je u Karansebešu,  a posle njih i filozofiju. Na Politehničkom fakultetu u Beču završio je jestastveničke i inžinjerske studije. Dok je sturdirao u Beču učio je i zidarski zanat, te je u okviru prakse učestvovao prilikom izrade kanala u Begeju, a kasnije kao inžinjer radio je na izgradnji prve železničke pruge u Mađarskoj.

U Srbiji dolazi da živi 1845. godine. Iste godine u septembru konkuriše i biva postavljen za profesora matematike na Liceju u Beogradu. U Beogradu je živeo od 1845. do 1878. godine i tokom tog perioda radio je u prosveti i držao predavanja u raznim tehničkim oblastima.

Pored matematike, Josimović je drzao časove i na praktičnu geometriju i građansku arhitekturu. U školskoj 1849/50. godini postaje rektor Liceja, a dvadeset pet godina kasnije i Velike škole u Beogradu. U periodu između 1852. godine do 1869. godine bio je i profesor artiljerijske škole.

Emilijan je bio jedan od retkih ljudi koji je bio tehnički obrazovan, tako da je često angažovan i za poslove van prosvetne struke. Zahvaljujući Josimoviću, arhitektura je uvedena kao redovni predmet na Liceju. U udžbeniku "Građanska arhitektura i građenje puteva" da bi učenici stekli osnovno znanje iz arhitekture opisao je osnovne pojmove i elemente arhitekture. Ovaj udžbenik napisao je 1860. godine. Pored ovog udžbenika, napisao je i udžbenike iz  matematike, triginometrije, gometrije i ovo su prvi univerzitetski udžbenici u Srbiji.

Kada su Turci konačno napustili Beograd, počelo je i uređenje grada po zapadnjačkom urbanističkom uzoru. Najveću ulogu u urbanističkom uređenju grada imao je Emilijan Josimović. On je tokom tri godine, počevši od 1864. godine, prvo uradio geodetska snimanja a zatim 1867.godine napravio i regulacioni plan grada. Uz plan je detaljno obrazložio svoje misli i obrazložio u knjizi čije je štampanje sam finansirao. To je prva stručna knjiga u oblasti urbanizma u Srbiji i nosi naziv "Objašnjene predloga za regulisanje onog dela varoši Beograda što leži u šancu". Josimović je trasirao i Knez Mihailovu ulicu kao vezu između Tvrđave i Varoši. Na mestu Velike pijace koja je bila u blizini Kapetan Mišinog zdanja podigao je park a pijacu iselio. Prvi je ukazao da u Beogradu fali zelenilo i parkovi. Bio je osnivač i prvi predsednik prvog profisionalnog inžinjerskog udruženja na Balkanu "Tehničarska družina" . 33 godine je radio u prosveti i iz Velike škole otišao je u penziju posle treće molbe ministru da ga razreši dužnosti. Posle odlaska u penziju Emilijan je sa  ženom  otišao iz Beograda da živi u unutrašnjost Srbije, prvo u Šopiću u blizini Lazarevca a potom u Sokobanji gde je 25.maja 1897. godine umro. Sahranjen je u Sokobanji na gradskom groblju.

Emiljan Josimović, 1878.godine odlikovan je Takovskim krstom trećeg stepena  za uspešan rad na polju nauke i tehnike. U njegovu čast,jedna ulica u Beogradu od 1967. godine nosi njegovo ime. 1987. godine kada je renovirana Knez Mihajlova ulica i pretvorena u pešačku zonu postavljen je spomenik Emiljanu Josimoviću i napisana je godina donošenja prvog urbanističkog plana za Beograd.

 


 

O tome koliko je banja poznata i koliko je bila čuvena i u ranijim periodima govori nam činjenica da su je posećivali turisti iz dalekih krajeva (čak i iz Male Azije) kada nije bilo savremenih saobraćajnih sredstava niti puteva ali su oni ipak dolazili prelazeći ogromne udaljenosti na konjskim zapregama. Ako se dobar glas tako daleko čuo tada, kada nije bilo  savremenih sredstava informisanja, ne čudi da Sokobanju i danas posećuje veliki broj gostiju iz inostranstva.

Interesantna je činjenica da je u XIX veku Sokobanja bila posebno mesto, namenjeno samo društvenoj eliti koja se ovde lečila ili odmarala. Kao centar društvenih dešavanja nju su posećivali i najugledniji ljudi u Srbiji pa čak i vladari.

Uzevši u obzir da je Sokobanja kao takva uspevala da zadovolji kriterijume najpovlašćenijih slojeva stanovništva ne dovodi se u sumnju činjenica da će i danas ispuniti očekivanja svakog posetioca.

 

Predlažemo da pogledate:

Predlažemo da pogledate

Kalendar dešavanja

Kalendar dešavanja

Virtuelne šetnje

Virtuelne šetnje

Vremenska prognoza

Vremenska prognoza