Biciklistička putovanja

21.05.2018. 13:31 | Saša Aleksić |

PodeliteFacebookTwitterGoogle plusLinkedinPinterestViberFacebook messenger 0 komentara

Prva etapa. Sokobanja - Aleksinac.

Krenuli smo. Vreme je idealno. Oseća se miris slobode. Ispunjava pluća, širi nozdrve. Boje se prelivaju po zasejanim poljima i dobro nam poznatim brdima. Ta mešavina čini da našim žilama teče neka čudna energija. Prija. Svi je osećamo i ćutimo kao da se bojimo da ne iščezne, ali ona ostaje prisutna i odvodi nas na zacrtanu rutu. Nakon doručka, u Aleksincu nas je čekao kombi za prevoz do Požarevca. Idući skoro 200 km/h, vozač, naš prijatelj, pokazivao nam je svoje vozačke sposobnosti. Strah od prebrze vožnje ubrzo zamenismo zvucima Doorsa i Janis Joplin. Uživali smo do Požarevca, prikupljajući snagu za treću etapu. Desetak kilometara posle Požarevca nastavili smo pedaliranje prema Velikom Gradištu. U iščekivanju Velike reke, laganim tempom smo vozili i nakon 25 km stigosmo u Gradište, žedni hladnog piva. Uhvatismo busiju kod pristaništa. Odnekud se pojaviše dvojica dečaka, koji nas pozdraviše sa hello očekivajući da smo stranci. Iznenadi nas njihovo ponašanje, jer naletesmo na klince prevarante čija je misija, opelješiti strance bicikliste. Međutim, prođosmo odlično, dali smo im jednu Bonžitu. Od Velikog Gradišta izađosmo na čuvenu Dunavsku rutu i po prepredivnoj biciklističkoj stazi stigosmo u prvo mesto, Vinci. Tu smo napravili mali predah, razmenjući stavove sa lokalnim stanovništvom, na temu gde je bolje letovati, na moru ili Dunavu i koliko to letovanje može da traje. Već pomalo umorni, ali opijeni pejzažom i samim Dunavom, nastavismo vožnju do Golupca i stigosmo na naše prvo odredište, selo Dobra. Prvi dan je bio izuzetno uspešan. Nakon 100 km vožnje, domaćin u Dobroj nas je dočekao vrućom supom i toplom večerom. Večerali smo, posmatrajući zalazak sunca na Dunavu. Od prizora je zastajao dah, emocije su se mešale sa slikom koju smo imali pred očima. Uz priču, smeh i partiju preferansa završismo prvi dan, ostavši večno zaljubljeni u veliku reku, Dunav.

Drugog dana naše ekspedicije krenuli smo magistralom ka Kladovu koje je bilo naše sledeće odredište. Put je opasan visokim bedemima Đerdapske klisure, prizor očaravajući, sa nevericom smo posmatrali lepotu. Ni jake uzbrdice ni mrakovi tunela nisu mogli da smanje osećaj sreće i ushićenosti koji je bio prisutan kod svih nas. Mislili smo da ništa lepše ne postoji od tog trenutka koji smo proživljavali. Međutim, posle obilaska Lepenskog Vira, shvatili smo da smo grdno pogrešili. Pošto se od Lepenskog Vira ponovo vozi biciklističkom stazom, krenusmo njom. Nakon kratkog brda, asfaltna staza prelazi u off road i tu počinjemo da shvatamo grešku. Ipak postoji lepše, ipak postoji bolje, totalna egzotika. Prelazimo rečicu. Niko nije mogao da sakrije oduševljenje onim što vidi, doživljava, oseća. Toliki nalet adrenalina izazvao je neizmernu sreću u nama, bili smo ponosni na sebe, što se u ovom trenutku nalazimo na ovom mestu, na biciklama... Urlali smo od tog osećaja, neko na glas, neko u sebi... Sve to nam dade dodatnu energiju, te izvezosmo dugu i veliku uzbrdicu sa lakoćom. Sa licima razvučenim u osmeh od uva do uva, spustismo se brzim spustom u Donji Milanovac, gde smo napravili kratku pauzu na milanovačkom keju. Nastavili smo putovanje. Pred nama je još 60 km do Kladova. Vozeći i dalje magistralom pored Dunava, razgovarali smo razmenjujući utiske o onome što smo upravo doživeli. Posle 20 km od Donjeg Milanovca, već smo počeli da osećamo glad. Prodavnice ni na vidiku, bila nam je potrebna hitna pauza. Pod tim malim teretom pređosmo još 20 km bez zaustavljanja i nađosmo utočište u selu Tekija nadomak Kladova. Posle okrepljenja uz napolitanke i pivo, nastavismo pored hidroelektrane Đerdap i stigosmo u Kladovo, gde prenoćismo u predivnim apartmanima. Veče smo proveli družeći se sa motorciklistima iz Slovačke, koji su takođe bili na proputovanju.

Treći dan. Umor nas je polako stizao, sunce je rano krenulo da prži. Nismo ukljućivali GPS-uređaje, već smo otprilike ili pitajući prolaznike, računali koliko kilometara imamo do sledećeg odredišta. Pogrešno smo procenili razdaljinu i nošeni mišlju da nas čeka nešto lakši dan, nastavili smo putovanje ka Prahovu. Na samom izlazu iz Kladova smo posetili rimske ostatke Trajanovog mosta, oduševljeni načinom na koji je most izgrađen, preko tako velike reke, u tako davna vremena. Sunce je sve jače peklo. U prvih 15 km počeli smo da osećamo iznemoglost. Vozili smo ćuteći, niko se nije žalio, krili smo jedan od drugog da nam ponestaje snaga, ali na našim licima je sve pisalo. Nije ni bilo potrebe da se bilo šta govori. To je onaj osećaj kada više ništa ne osećaš, ni noge, ni ruke, ni disanje... samo osećaš svoje biće, samo osećaš da postojiš i da se krećeš jer se slike menjaju pred očima, a slike kao iz nekog turističkog kataloga. Sa leve strane Dunav i rumunska brda koja ga ograničavaju, a sa desne bespregledna polja zasejanih oranica žitom, suncokretom i kukuruzom. Prošli smo već nekoliko sela, na našu veliku žalost nigde prodavnice, a one su bile naša sigurna kuća, naše utočište, naša Meka, jedino mesto gde smo bezbedni i sigurni da ćemo naći okrepljenje. Konačno stigosmo u selo Vajugu i ugledasmo dugo očekivanu prodavnicu. Nismo ni slutili da nas tamo čeka totalna ludnica. Meštani koji su ispijali pivo od ranog jutra i u već vidno pijanom stanju kreću u konverzaciju sa nama. Ta konverzacija je prerasla u jedan nezaustavljiv smeh. Vrištali smo od smeha. Toliko nam je taj smeh prijao, podigao nam je duh i povratio snagu da se dokopamo našeg poslednjeg odredišta i kraja Dunavske rute - Prahova. U Prahovu nas je dočekao naš prijatelj i domaćin Ivan. Smestili smo se, sredili i otišli na njegovu vikendicu na obali Dunava. Prizor pred nama je bio nestvaran. Obala prekrivena travnatim tepihom prelazi u mirnu površinu reke u kojoj plutaju čvrsto privezani ribarski čamci. Štapovi za ribolov postavljeni u liniju i ribari u čamcima stvarali su idiličnu sliku koju su sa jedne strane oivičavala rumunska brda, a sa druge hidroelektrana Đerdap II. Sunce je polako tonulo u pravcu zapada. Niko od nas nije želeo da napusti ovo mesto, želeli smo da zauvek ostanemo ovde. Kako je mrak padao, tako su počela da se pale svetla na brani elektrane. Tek je tada prizor dostigao svoj vrhunac. Onako osvetljenja, elektrana se ogledala u mirnoj vodi. Zauvek ćemo pamtiti ovu sliku. Večerali smo proslavljajući okončanje naše misije. Dunavska ruta je završena. Ostalo je još samo da se vratimo kući.

Poslednji dan naše ekspedicije bio je rezervisan za povratak. Odlučili smo da je najbolje da vozimo do Zaječara i da nas tamo neko pokupi kolima. Nakon doručka, za koji nam je naš domaćin spremio ribu na roštilju i za koju smo se svi složili da je bila jedna od najukusnijih, koju smo ikada probali, krećemo preko Negotina, magistralom ka Zaječaru. Vreme idealno za vožnju, oblačno... Sa setom na protekle dane napuštali smo bespregledna polja. Put do Zaječara je bio brz. U jednom momentu je krenula da pada sitna kiša, koja nam je samo začinila užitak. Retke kapi su dobovale po našim licima, hladeći nas i čineći da i poslednji dan bude božanstven. U Zaječaru nas dočeka naš prijatelj Zoran, koji nam je pripremio ručak na svojoj predivnoj terasi. Posle druženja sa njim i njegovom porodicom, vratismo se kući kolima.

PodeliteFacebookTwitterGoogle plusLinkedinPinterestViberFacebook messenger